Bog nam često govori kroz prirodu, kroz slike ili život biljaka i životinja, čak i onih najmanjih, jer smo svi njegova stvorenja. Isus je često govorio u prispodobama kako bi spasenje svijeta približio ljudima onog doba ali i sadašnjem vremenu. Nama je dao razum i srce da ga otkrivamo u svemu stvorenom, u svim stvarnostima života, pa i u najmanjim sitnicama i trenucima…
U jednom takvom trenutku promatram leptirove. Ovih dana su svuda oko nas. Lete uokolo i svojim šarenilom boje našu stvarnost. Ta mala , šarena Božja stvorenja. Kako je čudesna ta stvaralačka Božja zamisao u malenim stvorenjima, a tek, kako je moćna i velika u čovjeku.
Leptir, taj mali kukac polaže jaja na list i iz jaja se nakon 5-10 dana izliježe ličinka tj. gusjenica, koja se počinje hraniti i rasti tijekom iduća 2-4 tjedna nakon čega, kad potpuno naraste koža joj se stvrdne u čahuru. U čahuri se događa preobrazba koja traje 10-15 dana i onda iz čahure iziđe leptir, to krhko čudesno stvorenje koje živi samo jedan dan ( većinom, neke vrste malo duže).
Promatram i divim se tom malom stvorenju i njegovoj upornosti i borbi za samo jedan dan života. Kad iziđe iz čahure, krila su mu mokra, osuši ih na zraku i svjetlu da bi mogao poletjeti. Koliko borbe i preobrazbe za samo jedan dan radosti i leta.
A mi? Koliko truda u ovom ne baš kratkom životu ulažemo za vječnost? Cijelu vječnost? I to ne bilo kakvu vječnost nego vječnost u Božjoj prisutnosti, gledati lice Božje i uživati u Njegovoj ljubavi. Letjeti krilima milosti, preobraženi Božjim svijetlom.
Bog je u nas, naš život položio sve svoje blagoslove, kao i svoj plan za naš let u vječnost i naše spasenje. Dao nam razum i slobodu da prihvatimo ili odbacimo. Ponekad nam to izgleda preteško, možda i nemoguće pod teretom života.
Ali zar On u svom savršenom planu nije već znao sve naše terete i slabosti, a ipak je u naš život položio taj svoj plan, jer ima povjerenja u nas.
Razmišljam koliko smo prizemni i vezani za ovaj svijet, umjesto da se snagom Duha Svetoga vinemo u visine jer: “Za let si dušo stvorena“. Zar i nama nije data mogućnost da se u ,,čahuri” svoje nutrine preobrazimo u dubinama duha i iziđemo kao nova stvorenja spremna za let. A mi ostajemo zarobljeni u ,,čahuri svijeta”.
Kako možemo učiti od malih krhkih stvorenja, koja se bore za svoje mjesto pod nebom za samo jedan dan.
Kako si velik Boze u svom stvaralačkom djelu kod neznatnih stvorenja, a tek u stvorenjima koje si stvorio na svoju sliku i priliku. Kako si velik u “malenima”. A mi se bojimo biti maleni. Žeđamo za svijetom, umjesto da se napajamo na izvoru života, hranimo se ,,hranom propadljivom” umjesto Riječi Božjom i zato smo tako prizemni, vezani, učahureni, zarobljeni u svijetu umjesto zaronjeni u Duha Svetoga kako bi se preobrazili i vinuli u visine. Krila su nam opterećena obzirima i slabom vjerom. Jer šta je jedan dan u odnosu na vječnost. Zato poput psalmiste pjevajmo: ,,Žedna mi je duša Boga, Boga živoga. O kada ću doći i lice Božje gledati!”
Gledajući ove leptirove spoznajem kako je Božja mudrost darovana malenima. Malenima i siromašnima duhom.
Daj nam Bože mudro srce da se preobrazimo i vinemo u prostranstva tvoje slobode gdje nam duša čezne za tobom. I da obojimo ovu stvarnost danas, najljepšim bojama koje je Bog položio u naše srce! Dođi Duše sveti, preobrazi nas u nova stvorenja, ne samo za jedan dan, nego za vječnost! Jer ,,za let si dušo stvorena” a ne za ropstvo!
Branka