Bijahu kao ovce bez pastira.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku 6,30-34

U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Riječ Gospodnja.

Teško je u evanđelju naći neku drugu prispodobu koja bi pokazala toliko povjerenja u ljudsko srce, koja bi tako terapeutski djelovala na strahove, nemire, na našu želju za savršenstvom, na naše moralističke prisile kao prispodoba o pšenici i kukolju. Ovom prispodobom Isus je pokazao da ovaj svijet nije stvoren naopako. Svaki put kad netko hoće fanatično iskorijeniti svako zlo, ne radi ništa drugo već zasipa vrt vlastite duše ili duše drugih prekomjernim herbicidima.

Gospodin nam opisuje važne duhovne stvarnosti, upravljene za život društva. O plodnosti ili neplodnosti pojedinaca ovisi plodnost ili neplodnost društva. Zlatna polja žita viđena tjelesnim očima mogu nam biti prizor spokoja i bogatstva života u miru i blagostanju. Kukolj koji raste u žitu vrlo mu je sličan, u početku ga ne možemo ni vidjeti. Kada dođe vrijeme da se pokažu plodovi vidi se razlika. Kada se svojski potrudimo može nam se dogoditi u životu da nailazimo na velike kušnje, prepreke, nevolje i protivštine. Znamo se opeći na vlastitoj djeci ili drugim ljudima.
Zato je ova Isusova usporedba korisna danas unaprijed upozori na tu pojavu u životu. Daje nam i odgovor zašto se to događa. Ako njemu vjerujemo, trebali bismo se ozbiljno uhvatiti u koštac sa životnim izazovima, polazeći od odluke da ćemo Gospodina i njegove pouke pozorno slušati i živjeti. Nitko se ne bi trebao zavaravati.
Sotona sije kukolj, ne miruje, traži načina da nas onesposobi za život i učini besplodnima. Događa se to tiho, neprimjetno i biva kasno kad to uočimo. Gotovo nikad neće poticati na nešto što se odmah prepoznaje kao zlo. Rado će čovjeku prikazivati svoje stavove kao nešto dobro, kao i kukolj u pšenici.
Kao što i sami možemo primijetiti, vrlo je aktivan i zauzet u svome poslu, a mi ne možemo razumjeti zašto to čini i što mu to treba. Nerazumljivo je zašto mi ljudi prihvaćamo njegove štetne ponude i činimo jednu vrstu duhovnog samoubojstva.

Trebamo primijetiti da nam Isus skreće pozornost da u našem svijetu i društvu ima onih koji imaju zla i iskrivljena uvjerenja i stavove. Sotona je u njihovo srce posijao kukolj i oni ga uredno i gorljivo šire kao da spašavaju svijet, a čine ga besplodnom njivom. Kukolj su svi oni koji žive neuredno, a ne samo oni koji čine očite grijehe već i oni koji ne gledaju na opće dobro već samo na svoj vlastiti probitak. Kukolj je svaki od nas koji uzurpira zemlju vjerujući da mu je dana kao prostor za zabavu i užitak.
Kada živimo svodeći svoj život na zemaljske vrijednosti, a zaboravljamo nebeske, kada ne prihvaćamo ili zaboravljamo istinske ciljeve koje nam je odredio Gospodin.

Ovom prispodobom Isus nas poziva da budemo svjesni i oprezni, da budemo budni jer naš duhovni neprijatelj ne spava.
Ne smijemo u sebi ostavljati prostora za sjeme kukolja jer će nam uzurpirati zemlju duše i učiniti je neplodnom.
Iz korijena trebamo čupati korov, a s drugima imati strpljenja.
Dobro sjeme znači dobar početak. Sve što je Bog stvorio u početku bilo je dobro. Zlo je došlo kasnije.

Slika aktualnog stanja svijeta je dobro pomiješano sa zlim i tako će biti do svršetka svijeta. Tek tada će dobro biti potpuno očišćeno od zla i “pravednici će zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega”.
Kako živjeti u ovom svijetu da bismo na kraju zasjali poput sunca? Kako živjeti kao dijete dobrog Oca? Kako biti dobro sjeme? Poniznost, neznatnost, nenametljivost skrivaju snažnu prisutnost kraljevstva Božjeg.
Prispodoba o najmanjem zrnu i o ženi koja stavlja kvasac u brašno i mijesi kruh pomažu nam to shvatiti. Nijedno, pa ni najmanje dobro djelo ne propada i ne ostaje bez ploda. Nalazi put rasta i daje drugima prostora da rastu.
“Tko ima uši, neka čuje”

Lidi

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU