Manje od svega sjemenja na zemlji postane veće od svega povrća.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku 4, 26-34
U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:
»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«
Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.
Riječ Gospodnja.
Današnja misna čitanja govore nam o Božjoj strpljivosti i kako se Njegova volja ispunja nad onima koji su mu otvoreni.
Prorok Ezekiel pokazuje kako volja Božja može zbuniti naše ljudske poglede, Bog čini svoju volju preko slabašnih sredstava.
Sveti Pavao nam otkriva kako se u svijetu, vjerom rasvjetljava naš ljudski život, koji često nije pravo usmjeren.
U ulomku današnjeg Markova evanđelja Isus nas poučava o Božjoj Riječi, koja je poput zrna, koje klija i polagano raste i razvija se prema mjeri naše vjernosti. Isus ističe tihu prisutnost Kraljevstva Božjeg, kao zrna gorušičinog, koje u sebi nosi mogućnost budućeg ploda, dok su možda neki očekivali da će Bog očitovati snažan zahvat i nametnuti ljudima svoje kraljevstvo.
Isus nam je dao sjeme Riječi i želi nas naučiti kako se odnositi prema sjemenu. I sam Isus se utjelovio, kao zrno bačeno u zemlju, rastao kao čovjek i dopustio da iz tog ljudskog života niknu božanski plodovi Kraljevstva Božjeg za cijelo čovječanstvo. Njegovo kraljevstvo po Crkvi raste i preobražava svijet. Kao što je On došao u skrovitosti i donio plodove neba na zemlju, tako i od nas očekuje da dopustimo Bogu da posije sjeme Kraljevstva Božjeg u naše srce, da budemo strpljivi, prožeti nadom i pustimo da raste u nama kao skrovita svetost. Ne treba kloniti ako uvijek iznova otkrivamo da smo slabi i nesavršeni, nego ustrajati i pouzdati se u Boga.
Nažalost, neki kršćani se zaustavljaju na vjeri veličine zrna, ne dopuštaju da raste. Svijetom prolaze od obveze, do obveze, između ambicija i ostvarenja i tako ne primijete da su prazni stvarnoga života. Mnogi se radije usredotočuju na plodove ovoga svijeta, ne računaju sa Božjom silom i prisutnošću, već ljudskom snagom i svjetovnom moći, te u njihovu životu nema mjesta za otajstva Kraljevstva Božjeg.
Bog je stavio malo sjeme u dubinu srca mog, htjela bih da raste i da dade plod, ali vrijeme njegova cvata, njega poznaje samo Bog. Amen.
Senka