Komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu 6, 60-69

U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:

»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«

Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«

Riječ Gospodnja.

U čitanjima od ove nedjelje naglasak je na tome zašto smo se opredijelili u životu. U knjizi o Jošui opredjeljenje je biti uz Gospodina, podložiti svoju njegovoj volji.
U Ivanovom Evanđelju Isus osjeća da oni koji su s njim ne slijede ga svojim životom. Zato on provjerava tko je formalno uz njega a tko ga slijedi svojim životom. On ne želi nas polovično nego potpuno.

Današnji život čovjeka usmjeren je na materijalno, bezbrižan život i zabava. Međutim ako živimo samo od kruha umiremo, ta površnost ostavlja u nama pustoš. Vrijeme u kojem nismo ništa iskusili, naučili, stvorili, pretrpjeli je izgubljeno vrijeme.
Kad podvlačimo crtu u našem životu lijepo je kad vidimo da smo našu prošlost ispunili ljubavlju, dobrotom, mirom, pravednošću, istinoljubivošću, strpljivošću, unatoč svim tegobama kroz koje smo prošli.
Naša prošlost govori s koliko vjere smo se nosili kroz život.
Živeći trebamo učiniti spomenik vlastitom postojanju.
Nije važno ostati na zemlji što duže nego je bitan smisao našega boravka.
Stvari izvana ne daju smisao životu. Smisao je posljedica razmišljanja i gledanja na život, plod srca i duha a ne izvanjskih stvari.
Ako se otvorimo smislu on će ući u naše srce i u duhu nas obnoviti. Imati smisao znači imati mudrost. Mudar čovjek uranja u nutrinu, razabire bitno od nebitnog, vječno od prolaznog.

Isus nam kaže: ,,Ja sam kruh života”. A taj kruh jedemo što vjerujemo u Isusa.
U euharistiji jedemo taj kruh-Isusa Krista koji silazi s neba. Tijelo označava čitavu osobu.
Jesti tijelo znači prihvatiti potpuno Isusovu osobu, njegove riječi i djela-nasljedovati ga…
Za mnoge je to prezahtjevno: ,,Tvrd je to govor ” odgovaraju ISUSU, ,,Tko ga može slušati “.
U ovome da je to tvrd govor znak je tvrdoće našega srca, opire se Božjoj riječi.
Poslije toga mnogi su odstpili i nisu išli s njim.Isus nas uvjerava : ,,Riječi koje sam vam govorio duh su i život su “.

Jesmo li se tako opredijelili za ISUSA da ne možemo otići nikom drugom? Da kažemo poput svetoga Petra : ,,Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo , ti si Svetac Božji “.

Neka nas Blažena Djevica Marija zagovara i čvrsto drži za ruku,vodi nas ISUSU da nas prati na svim životnim putevima i bude naš kruh svagdašnji. AMEN! ALELUJA!

Draženka

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU