(H.Madinger: Gospodine,sto zelis da ucinim?)
“Zašto osuđuješ na propast brata? Ili ga ne proklinješ kad ga nazivaš ludom, egoistom, nesposobnim, tvrdoglavim, čudakom, gramzljivim…! Kome to ništa ne predbacuješ? Što ispričavaš kod sebe? Imaš li i za druge također mnoge isprike? Ili za njih imaš samo jetku kritiku, razornu porugu? Da li se tvoji razgovori po mogućnosti cesto bitno svode na kritiku drugih? Da li je kritika tvoje subraće postala tvoj sport, hobi? Prijatelju, smatraš li te stvari bezazlenima, pa ipak ovdje se nalazi korijen ljudskih grijeha: “Bit ćete kao Bog! “Ti se postavljaš za Gospodina nad drugima.”
