Prije 20 i više godina, neki novi vjetrovi Duha svetoga počeli su puhati na ovim prostorima Hercegovine, donoseći novu svježinu i duhovno buđenje. Dolaskom karizmatika u Međugorje, a onda i članova zajednice Dobri pastir u naše krajeve otvaraju se vrata karizmatskom pokretu i  djelovanju među nama. Kao da se počela ostvarivati ona čuvena rečenica Sv. Ivana Pavla ll  iz listopada 1978 god: ,,Ne bojte se, otvorite širom vrata Kristu.”  I otvorili smo. Tragali smo za Bogom živim, za njegovom blizinom i očitovanjem Duha svetoga u našim životima, onog kojeg nam je Krist obećao kod uzašašća. (Dj. 1,8)  Neki naši svećenici koji su već bili na karizmatskim susretima u Italiji ili drugdje ispunjeni Duhom svetim željeli su to iskustvo prenijeti drugima i čine to.
Tako je posijano sjeme i niče jedno malo drvo, u početku polako, stidljivo otvarajući se prema suncu i nebu, šireći grane prema svijetu kako bi privuklo druge. Kad posadimo neko drvo, pa makar to bilo i u ne baš plodno tlo, ono će polako puštati korijen, ako je i u kamenitom tlu,  korijen će se još više probijati da nađe bar malo plodne zemlje i vode, pa iako ga biju žege, oluje i studeni, ono će rasti, ukorjenjivati se sve dublje i razvijati se u stablo, koje će polako početi donositi plodove ovisno od toga koliko će biti ukorijenjeno i kolikom će snagom crpsti iz zemlje i hraniti se. Kao i čovjek, gladan i žedan,  traži Boga, bori se, kopa duboko u nutrini kako bi otkrio izvor žive vode i hranu Riječi Božje , koja je dostupna svima onima koji tragaju za njom.
U Božjoj prisutnosti i pouzdanju grane rastu, ozdravljaju i pružajući se, daju zeleno lišće stablu, oblik i ljepotu a drugima hlad i zaštitu, te plodove kojima rađa i hrani ih (Jer, 17,7  i Ps.1,3 ). Takvo stablo je i vizija ove zajednice Emanuel koja danas ostvaruje svoje poslanje.
U to stablo je Božjom voljom ucijepljena i jedna mala grančica mog života koja raste evo 20 godina  u Zajednici ,,Emanuel”. Dvadeset godina na vjetrometini ovog surovog života,  često u suši i neveri, ali i pod kišom obilnog blagoslova i milosti.
Što znači 20 god u životu, gledajući unatrag,  prošlo je  kao jedan tren, a kako tek značenje ima gledajući u vječnost.  Bile su to teške godine početaka, a istodobno lijepe i blagoslovljene, s velikim žarom u srcu i željom većom od nas samih.
Traganje za Bogom živim i jakim,  traženje njegove blizine i otkrivenje njegove ljubavi. O kako smo bili gladni i žedni Boga, novih spoznanja i milosti. Trčali smo gdje god bi se pojavio neki novi seminar, upijali milost kao raspukla i žedna zemlja ljetnu kišu i mislili da ćemo osvojiti svijet za Boga. I onda kad su se prve strasti i želje umirili toliko da dopustimo Bogu da nas on vodi i djeluje u nama, onda smo počeli više duhovno rasti i napredovati. Od želje da promijenimo druge, svijet, rodila se želja da mijenjamo sebe.
Prva zaljubljenost polako prelazi u pravu ljubav,  razumijevanje  Božje želje a zanemarivanje svoga ja.
Živo se sjećam prvih susreta u Kočerinu gdje smo počeli naše zajedništvo, okupljeni oko fra Nikole, u pomazanju i silnom iskustvu Duha svetoga kojeg nismo još ni dobro  poznavali ali otvoreni novim iskustvima tražeći od Boga još i još. A Bog je davao onoliko koliko smo tad mogli primiti, jos nezreli kao dojenčad  na prsima majke i na mekoj hrani.
A Otac naš nebeski poznajući nas dobro, brinuo je nad nama i dao nam duhovnika koji  nas je vodio i kroz pustinje i zelene pašnjake i pripremao za tvrdu hranu.
Bili su to dani i borbe i suza, spoznaje svoje grešnosti i krhkosti, ali i radosti života u zajedništvu jedni s drugima i s Bogom. Istina, boljeli su nas nerazumijevanje pa i poruge kojih je znalo biti,  neprihvaćenost u sredinama u kojima smo živjeli, ali sve to smo nekako prikazivali na Križ Kristov, praštali i išli dalje, znali da smo na pravom putu, padali i ustajali potpomognuti Duhom svetim u nama. Okupljali se u svako vrijeme, dovoljno je bilo da neko pozove i kaže mjesto sastanka i molitve i hrlili bi tamo. Znali smo koliko nas još vuče navezanost na ovaj svijet, ali naše borbe i odupiranja su postajali svakodnevni i ustrajni.
Ponekad bi zapuhali protivni vjetrovi, vihor bi ušao u krošnju ovog stabla i istrgao koju granu, ali liječili smo te rane na stablu i zbijali grane da vjetrovi ne naprave još veću štetu.
Godine su prolazile, mijenjali smo župe i mjesta susreta, ali uvijek ustrajni i u vjeri da nam uvjeti ne mogu oduzeti želju za zajedništvom i za Bogom. Od ,,Gornje sobe,, kako smo zvali dvoranu iza crkve u Kočerinu, preko urušene garaže koja je prijetila da će se svaki čas srušiti na nas, do prelijepe dvorane u Ružićima koju smo izgradili i do stare župne crkve u Gorici, svako mjesto je duboko urezano u naše dane i godine. Mijenjali smo se i mi i naše obitelji i okruženja. Prolazili smo i pustinje i oaze života ali Gospodin nas nikad nije napuštao, išao je pred nama kao pred Izraelskim narodom. I doveo nas do priznanja zajedno sa KKO BiH u Travniku  18. listopada 2020 god. I radosti nije bilo kraja.

Duh sveti, nas je oblikovao, pomazivao, rasvjetljavao ali i provodio kroz osobne i zajedničke kušnje da bi tako oblikovani mogli biti krilo Crkve. A zar se išta u životu lijepoga i dobroga može postići bez velike žrtve. I što je žrtva veća, plodovi su slađi.
A bilo je i prepreka koje smo morali preći i suza i žrtve ali nikad bez nade. Ponekad bi se i ljutili, mrmljali i prigovarali ali ipak brzo zaboravljali i gledali u Isusa pred nama a ne u probleme u nama i u Zajednici.

Čudan je ovaj  karizmatski put, pun teškoća i neizvjesnosti, ali i pun čudesa i novih oduševljenja za Boga. Duh sveti se očitovao kao duh iznenađenja i nove snage, jer kako bi inače prošli ovaj put sve ove godine.
I još uvijek smo na istom putu, u istom smjeru putujemo, u zajedništvu, okupljeni oko Krista, ojačani snagom odozgo.
Kad jednom u životu susretnete živog Isusa, ništa više nije isto, i ništa vas više ne može zaustaviti da ga slijedite, makar posrćući ali uporno i ustrajno idući za njim vi i ne pomišljate da odustanete. I koliko god ste svjesni svoje grešnosti i krhkosti još više ste svjesni njegove snage u vama.
Osobno znam kad sam god bila slaba On je bio jak u meni. Kad sam god osjećala manjak ljubavi u životu i okruženju On mi je silno iskazivao svoju ljubav.
Kad Imamo Boga, imamo sve i ništa nam više nije važno, ni mišljenje drugih , ni prepreke na putu jer znamo da sa njim možemo sve.
Možda nekad budemo i ona  neplodna smokva ( Lk.13,1-9) ali Gospodin je strpljiv,  ne siječe nas, već obreziva, gnoji i zalijeva kako bi nas pripremao za vrijeme pred nama i nove plodove. Tako je bilo i sa nama. Plodovi su nekad bili i opori, ali njegova ljubav i milosrđe su onda još slađi.
Kad dopustite Gospodinu da vas oblikuje, onda morate biti spremni i za bolne rezove, ali duboko u srcu vjerujete da je sve to za vaše dobro i na njegovu slavu. Tako smo i mi kroz godine u ovoj zajednici , obrezivani i oblikovani u nova stvorenja.
I još uvijek nas oblikuje, u ovom izazovnom vremenu ali i u vremenu milosti.
U njegovu svijetlu razaznajemo kuda nam je ići, što nas čeka na ovom putu kojim smo prije 20 godina krenuli. Dato nam je moćno oružje na ovom putu i pouzdajući se u njegovu silu i snagu kao sveti Pavao kličemo: ,,Meni je živjeti Krist!” I jedino što mogu reći da jednom kad se budemo sreli ja i moj Bog, oči u oči, donijet ću mu svaku suzu, svaki smijeh, svaku bol, svaki grijeh, ali znam da ću mu donijeti otvoreno srce i plamen ljubavi za njega, za njegovu Crkvu i ovu Zajednicu koji nikad nije ugašen.
I zato hvala ti Oče za sve ove godine, za svu ljubav kojom si nas ljubio, za svaku kušnju koja nas je pročistila, za svaku bol po kojoj smo ti bili bliži i po kojoj si nas oplemenio da možemo razumjeti tuđu bol i moliti za nju, za svu snagu i pobjedu nad samim sobom i nad grijehom.

Hvala ti za svu braću i sestre koji su obogatili moj život, za svaku tvoju Riječ upućenu meni i preko mene njima, koja nas je mijenjala i približavala tebi.
Hvala ti Kriste za tvoj Križ koji je uvijek pred nama, jer taj Križ je drvo života za nas, hvala ti što si živ u meni i u mojoj Zajednici. Neizmjerno ti hvala za svu ljubav kojom nas ljubiš i na milosti da smo iskusili tu ljubav kroz sve ove godine.
Hvala ti za našeg duhovnika fra Nikolu, za svu braću i sestre Emanuela i za ljubav koju i sada osjećam!
Sretan 20 – ti rođendan Zajednico Emanuel! I neka te Bog blagoslovi i čuva!

Branka

20 godina Zajednice Emanuel na prostorima Hercegovine i u mom životu!