Ti me zavede, o Jahve… (Jer 20, 7-9)
…Ti me zavede o Bože moj,
Ti me zavede svojom ljubavlju, svojim nježnim osmjehom, svojim dubokim pogledom, svojim tihim pozivom.
Ti me zavede o Bože moj,
i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me,
…a nisam ni znala, ni vjerovati mogla nisam da može biti ovako,
da sve moje misli, sve moje želje, sva moja htijenja su s Tobom, u Tebi, po Tebi i za Tebe.
I ništa više nije važno…samo TI..
O zar ja da sam mogla nekome darovati sebe, svoje biće, sve što jesam i što želim biti? Zar ja?
A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava…..
…ismijavaju me mnoge napasti i kušnje i govore nećeš moći, nećeš uspjeti jer težak je to put i on je za svete, a ti nisi sveta, ti si tako obična, tako mala…
I ljudi oko mene čudno me gledaju i podsmjehuju se kad govorim jer ne vjeruju u promjenu jer sam bila kao oni i Bog kojeg oni ljube ne radi tako….ta svi smo samo ljudi i ne mijenja se nitko baš tako lako….
…jer smo robovi svijeta, tijela, požuda…
…Bog kojeg oni ljube ima nekog važnijeg posla…
Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: “Nasilje! Propast!” Doista, riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan. (Jer 20, 8)
…a ja želim svima reći: Bog kojeg ja ljubim nema važnijeg posla od mene, od tebe…On je tu! Živ i čini sve novo! Moguće je! To se može! Brate! Sestro! Možeš biti bolji, biti drugačiji, dopusti Isusu da uđe u tvoj život i s Njim možeš sve, promijeniti i sebe i cijeli svijet.
Možeš prestati mrziti, možeš prestati osuđivati, ogovarati, možeš se osloboditi okova zla…
Možeš oprostiti, ljubiti, radovati se svakom novom danu….
Ali ne čuju, ne žele da čuju jer su srca njihova priklonjena ovom svijetu i svemu što on nudi…a on im nudi mnogo i previše….
I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime (Jer 20,9)
…i rekoh: O Bože kako da govorim više kad su se usalila njihova srca, kad su se zatvorile njihove uši.
Tko će me čuti?
Kome ću govoriti?
Gdje su srca pripravna?
I obuze me tuga i srce mi klonu jer ismijaše moju ljubav…i odlučih šutjeti…
Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više
…ali tad Tvoj osmijeh me obasja, dade mi snagu i odnese klonulost srca moga i opet ću govoriti, opet ću vikati, opet ću zvati, opet ću ići.
Jer želim, jer hoću biti Tvoje noge, Tvoje ruke, Tvoje oči, Tvoj osmijeh, Tvoje srce, Tvoja ljubav u ovom svijetu.
Jer….Ti me zavede moj Bože i dadoh se zavesti.
Ljiljana