Božji blagoslov svima.
Odrasla sam u mnogobrojnoj tradicionalnoj katoličkoj obitelji, u kojoj se redovito molilo i odlazilo na svete mise.
Budući da sam ja jedanaesto dijete mojih roditelja, nismo obilovali u materijalnim stvarima.
Bili smo bogati duhom i smijehom, vedrinom i obiteljskim razgovorima.
Udala sam se sa 19 godina, u obitelj koja je bila drugačija od onog na što sam navikla.
Svekrva ispunjenja nekim drugim ranama, nije me dobro prihvatila što je često unosilo nemir u naš brak.
Zbog neimaštine i neslaganja s režimom koji je tada vladao otišli smo trbuhom za kruhom u Njemačku.
Kao i brojnim drugim obiteljima u to vrijeme, taj odlazak u tuđi svijet bio je težak i prepun odricanja i življenja u zahtjevnim uvjetima.
Budući da se odnos sa svekrvom nije popravljao nemir se prenosio i na druge članove obitelji, a moje psihičko stanje postajalo je sve lošije.
Došla sam do stadija u kojem sam morala piti snažne antidepresive, nisam izlazila iz kuće i odbijala socijalne kontakte.
Liječnička dokumentacija potvrđuje izrazito teško stanje u kojem sam se nalazila, a medicina nije pronalazila rješenje za povratak u normalan život.
Lijekovi koje sam uzimala po preporuci liječnika nisu bili rješenje. 1973. god. rodila sam sina Željka i 7 godina poslije kćer Suzanu.
U toj bolesti sam godinama proživljavala uspone i padove, no nikada više nisam bila ona vedra i nasmijana osoba koja sam nekada bila.
Božjom providnošću sam 1984. god došla do fra Joze Zovke, koji je tada bio župnik u župi Međugorje.
Tijekom dugog razgovora u kojem sam po prvi put izrekla svu svoju patnju i strahove, fra Jozo Zovko je pozorno slušao i poticao me da kažem sve što me muči.
Kad sam završila fra Jozo Zovko je položio ruke na mene, zamolivši me da svoju desnu ruku ispružim a lijevu stavim na svoje srce.
Tada je započeo s molitvom. Dok je molio ja sam plakala, a s mojim suzama kao da su se liječile moje rane. Osjećala sam snažnu toplinu poput vatre u cijelom tijelu. Zadnje riječi fra Joze Zovke su bile:
“Vjeruješ li da je Gospa bila iznad tebe? Ti si ozdravila. Tablete ti Marice više neće trebati, baci ih”.
Tad sam uistinu ozdravila dušom i tijelom.
Nakon više od 30 godina u tuđini, suprug i ja samo se vratili u rodni kraj, u sredinu koja se u potpunosti promijenila i teško nas prihvaćala.
Suživot je postajao svakim danom sve teži.
Poticala sam supruga da potražimo pomoć i odemo na razgovor kod fra Nikole Spuževića u župi Ružići, međutim on je to odbijao jer nije vidio smisla u tome.
Ali Gospodin nas je vodio i polako pripremao za novi život s Njim.
Nedugo nakon što smo se pridružili karizmatskoj zajednici fra Nikole Spuževića 2008. god. dogodilo se još jedno ozdravljenje.
Od rođenja sam imala kraću lijevu nogu, što je rezultiralo bolovima u kuku i leđima, koji su s godinama postajali sve jači i znatno utjecali na kvalitetu mog života.
Iako sam nosila uložak i bila na liječnikim terapijama stanje se nije popravljalo.
Za vrijeme molitve tijekom molitvenog susreta u zajednici, fra Nikola je kroz spoznaju objavio ozdravljenje riječima “Bog jednoj osobi ozdravlja nogu”, što meni u tom trenutku nije ništa govorilo.
Tu noć sam imala snažne bolove u nozi i slijedećeg jutra sam osjetila veliku promjenu. Prethodno iskrivljeno stopalo se izravnalo, noge su mi bile iste dužine, a bolovi su u potpunosti nestali.
Po zagovornoj molitvi braće i sestara naše zajednice, Gospodin je ozdravio i moju napuklu mrežnicu, koja je zahtijevala laserku operaciju. 28.02.2018. god. dijagnosticirano je napuknuće mrežnice na lijevom oku, a 3 dana kasnije zakazan termin za lasersku operaciju. Tog dana umjesto operacije ustanovljeno je da je mrežnica u potpunosti cijela, što potvrđuje medicinska dokumentacija.
Gospodin je u mom životu, životu moga supruga i naše djece učinio puno toga. Naši životi su se u potpunosti promijenili.
Hvala i slava Gospodinu za sve što je učinio. Hvala fra Nikoli, fra Jozi i braći i sestrama, jer se Gospodin proslavio kroz njihov zagovor i molitvu.
Marica M.