Subota 31. listopada, normalan dan, čak neobično sunčan i topao za ovo doba godine. Sutra su Svi Sveti, onda Dušni dan, pa teku pripreme za taj blagdan. Ove godine sam se posebno pripremala, svakodnevnom krunicom, sv. Misom, devetnicom zajedno sa braćom i sestrama u Zajednici i sa zagovornom mrežom Hr i BiH preko zoom aplikacije molitvom i bdijenjem.
Osjećam se nekako ispunjeno, posebno. A onda popodne iznenada snažna bol u koljenima i slabost.
Kao da ću pokleknuti. Mjerim temperaturu 37, već znam, moja tjelesna temperatura je dosta niska, pa i 37 je početak bolesti. Već navečer temperatura raste i sve mi postaje jasno. Slijede dani, nemoći, visoke temperature, muke, preznojavanja, neizdržive boli glave, bolova u kostima, vađenje nalaza, slikanja pluća, visoki CRP, obostrana upala pluća, nalaz na covid 19 pozitivan. Kreće moja borba sa ovim napasnikom. Antibiotici, jedan, drugi, čajevi, vitamini. Prava agonija, pogotovo noću.
Studeni je, noć, samo svijetlo noćne lampe razbija tu tminu moje sobe. Ne spavam, ne, to je preblaga riječ, ne spavam, sjedim među jastucima u vrućici okupana znojem od glave do pete. Niz kosu mi klize kapljice znoja, ne mogu ih ni obrisati, nemam snage. Okolo tišina, čujem samo kako se spuštaju i dižu moja pluća, to tiho zviždanje. Traže zraka. Teško je. Gledam Raspelo. Ti si prolazio isto, sto put gore, od svojih pribijen na križ.
Ne ostavi me Ti, Ti koji si život dao za mene, nećeš dopustiti da od ovog umrem. Nećeš dati da ovo zlo pobjedi. Ti si pobjednik!
Moji su u molitvama i u mislima uz mene. Ne može nitko k meni, dolaze do vrata, ostavljaju stvari, lijekove, brinu ali ne mogu k meni. Moram biti izolirana. Kako je strašna i mučna ta riječ. Odvojen si od svih, sam ali ipak osjećam tu molitvu i ljubav. Agonija zvana covid 19. je u tijeku. Borba između krhkog ljudskog stvorenja i nevidljive čestice kažu – virusa. To nije obični virus, to je virus zloga duha, stvoren ne samo ljudskim umom već i pomoći zloga. Zlo koje razara pluća, snagu uma, što je najteže uzima vam dah. Onaj dah života, koji vam je Stvoritelj udahnuo kod stvaranja. Dah Božji koji živi i djeluje u vama , u kojem dišemo i jesmo. Covid vam ga želi uzeti, svojim dahom smrti. “Ne dam ti”, vičem u mislima, “NE DAM, odlazi od mene, moj Bog je jači od tebe”. To mi daje malo snage. Ali onda još jače preznojavanje , temperatura raste, nemoć, presvlačenje zadnjom snagom, pa ponovno preznojavanje i tako cijelu noć. Temperatura raste 38.8 pa pada na 36.5, u tijelu kao strujni udar, drhtavica, pa sve ponovno. U mislima mi pomutnja.
Ali jedna misao dolazi: “Diši Duše Sveti u meni”. Ponavljam kao vježbu disanja polako krajem snage “Ru….ah, Ru….ah, Ru….ah. Ne dam taj Ru…ah. On je moj život. Borit ću se”.
U ruci čvrsto stisnuta krunica. Nisam sama. Ona je sa mnom. Moja Majka, Gospa, dok držim krunicu kao da me drži za ruku. Osjećam to snažno. Osjećam joj blizinu. Ne mogu moliti, neda se, samo polako misaono prolazim otajstva. Gubim nit, povezanost misli. Ali ne ispuštam krunicu, osjećam je u ruci, ona je moja veza s Gospom, s Isusom. Oni su moć u mojoj nemoći. Kako je slabo i nemoćno ljudsko stvorenje, iscrpljeno, rastočeno, same krhotine. Misliš da si jak, a sad ti je to smiješno, sad ti je sve razotkriveno, bijedan si čovječe, jadan u svojoj slabosti, ništa si. Ni mrvicu snage, ma sto je naša ljuska snaga, ništa.
“Samo Ti možeš dati snagu, molim te okrijepi me, slaba sam, Ti si jak. Pomozi mi. Ona koja te ljubi je bolesna, pati.” Osjećam to malo snage što dolazi. Mislim da vičem a riječi tek izlaze iz usta: “Isuse Sine Davidov smiluj mi se! Isuse……..” kao onaj slijepac. “Smiluj mi se! Čuješ li me? Dolaze mi riječi iz sv. Pisma: “Ne, umrijeti neću, nego živjeti ću i kazivati djela Gospodnja!”
Ponavljam to u sebi, vičem u nutrini: “tamo je moj Bog u meni, On me čuje”. On mi je dao obećanja po Riječi. Želim vjerovati, sada, ovdje u svojoj nemoći u Njegova obećanja. Nova zora dolazi, tko je taj što dat će ti snagu? Samo On to može.
Još jedan dan. Ali dan je lakši nego noć. Bolje se osjećam. Dani su mi mirniji, noći teške, u tami sve je teže, napasti veće. Dani su topli, sunčani, otvaram sve da sunce uđe u sve prostore, u prostore moje duše.
Hvala ti Bože na ovim sunčanim danima. Skupljam snagu za noći. Moja borba traje danima. Već sedam dana ne spavam. Da bar glava prestane boljeti, ne pomažu ni lijekovi, to preznojavanje, presvlačenje, zadnjom snagom, pa opet, temperatura i preznojavanje. Ima li kraja? Jednu noć ne znam, četvrtu ili petu, kratko zakunjam, ma nije to san, ne možeš zaspati, to je mrtvanje, tijelo ti je iznemoglo, umrtvljeno kao da spavaš. Osjetim strašnu bol u donjem dijelu tijela, ne mogu se pomjeriti, pojas, kukovi, noge kao da nisu moje, kao da su odvojeni od tijela a ipak strašna bol. Mislim da sam nepokretna, ta misao mi prolazi glavom, šok, ostajem tako jedno vrijeme i onda se pomičem. Hvala ti Bože, mogu se pokretati. Hvala ti Isuse! Marijo!
Redaju se dani, noći. Pozivi obitelji, sestara i braće iz Zajednice, prijatelja, znalaca, svi brinu, mole, žele brz oporavak. Ali sve zamara, znam da su namjere dobre, ali taj telefon, mobitel, sve smeta. Znaš da te ne mogu razumjeti, ma tko će razumjeti kad vam se glava raspada, kosti bole, kašalj razara. Nemoguće da to razumi tko nije prošao. Ne daj Bože nikome.
Pijete litrima tekućinu, čaj, vodu, pa opet čaj. Doktorica kaže 4 l dnevno. Trudim se. Činim sve kako mi kaže.
Hvala Bogu za doktoricu, piše mi, zove me, brine kako sam. Ohrabruje me: “samo izdrži”. Antibiotici se nižu, jedan za drugim. Ipak popušta. Lakše je. Bog djeluje i preko liječnika. Neka budu blagoslovljeni. Hvala Bogu za njih.
Vrijeme ide, danas kad ovo pišem je 12 dana od prve temperature. Osjećam još slabost ali mogu pisati. Vjerujem da su teške noći iza mene. Dani su puno lakši, nema više temperature, još kašljem, umorna sam i iscrpljena ali vjerujem da je najgore prošlo. Trebalo je sve to izdržati. Osjećam Božju snagu, Njegovu moć nad tim zlim virusom. Velik je Bog. On ponekad dopušta patnju, prokušanost, ali On zna da onaj kojeg ljubi je bolestan i dolazi mu blizu, jača ga. Oslobađa i ozdravlja. U Rimljanima 5 stoji: “Mi se dičimo i u nevoljama, jer znamo, nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom”.
Hvala ti Bože što si dao da nisam imala straha, već nadu, sama, iznemogla noću, ali nikad preplašena. Ta krunica u ruci me hrabrila, ta veza sa Majkom, s Isusom, Njegovom patnjom. Sve sam prikazivala za Duše u čistilištu. Studeni je mjesec molitve za njih. Nisam mogla otići na grob svojih najmilijih. Ali u toj patnji osjećaš njihovu blizinu, molitvu, povezanost sa njima. I bude lakše. Svaka patnja ima smisao, ako je suobličite Kristovoj patnji onda je plodonosna. Vjerujem da će i ova biti.
Danas se opasujem novom snagom, novom molitvom, novim pouzdanjem i novim Dahom Duha Svetoga, “Ne, umrijeti neću nego živjeti i kazivati ću djela Gospodnja!”
Aleluja!
Branka