Rođena sam i odrasla u radničkoj obitelji u malom gradiću. Djetinjstvo mi je bilo obično – kao i u većine mojih vršnjaka. Kretalo se između škole, šume, livade, voćnjaka, igrališta i radničkih smjena mojih roditelja.
Znalo se da se mora doći kući prije njih, da zadaće moraju biti napisane (sam-kako znaš), kuća u redu i svi poslovi koji su nam zadani završeni.
Učili su nas redu, radu, disciplini i poštenju. Spomenuli su nam i Boga koji sve vidi i sve zna, koji je jako strog i koji će nas kazniti ako nismo dobri. Odrastala sam u tradicionalnoj obitelji u kojoj su se slavili blagdani, išlo nedjeljom na misu, ali nismo zajedno molili niti smo u kući imali sveto pismo. Trudila sam se biti dobra da se strogi Bog ne ljuti na mene i da me ne kažnjava za moje grijehe. U mojim teenager-skim godinama često sam pitala Boga što ću, kako ću i jesam li na dobrom putu, ali nije mi odgovarao na moja pitanja, zapravo ja nisam čula njegove odgovore niti prepoznavala znakove. Pokušavala sam, kao na radiju, vrtjeti kotačiće ne bih li nekako pronašla to čarobno mjesto na kojem ću čuti da mi Bog govori. Nisam uspijevala.
Na frekvencijama na kojima sam tražila, samo tišina ili šum, a za to vrijeme svijet je svirao svoje melodije jasno i glasno. Okrenula sam se svijetu i živjela po njegovim pravilima. Tako sam uspješno završila školu i fakultet, zaljubila se, odljubila … Cijelo sam vrijeme pazila da ne razočaram roditelje i jako, jako strogog Boga. Mislila sam da su teške faze i neuspjesi u životu kazna za moju nesavršenost i grešnost.
Vrtjela sam povremeno kotačiće na radiju pokušavajući naći stanicu, onu na kojoj će mi se javiti Bog i reći mi gdje griješim i što da činim.
Onda je Bog poslao neke ljude koji su Sveto Pismo i poučili me gdje da tražim Boga. Imala sam u rukama ključ i čvrsto sam odlučila s tim ključem ući u Božju kuću. S velikim žarom počela sam čitati Božju riječ, ali malo toga sam razumjela. Bezbroj puta sam se vraćala na redak ili dva pokušavajući umom dokučiti što to Bog govori. Na mojem radiju još uvijek samo šum, samo što sam puno češće pokušavala pronaći pravu frekvenciju. Upornost, tvrdoglavost, odanost, um, umovanje, ljutnja, a nigdje poniznosti.
Nisam znala kako tražiti Duha da mi kaže i pomogne. Već mi je padalo na pamet da se okanim ćoravog posla i ostavim tu nerazumljivu knjigu kad…
Jedne sam ljetne noći čitala Davidove psalme. Nisu me dodirivali. To su bile samo riječi jednog kralja kojeg odavno nema dok nisam došla do 25- og i riječi: “Pokaži mi Jahve, svoje putove, nauči me svojim stazama! Istinom me svojom vodi i pouči me, jer ti si Bog, moj Spasitelj: tebe se pouzdajem svagda. Spomeni se Jahve,svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Ne spominji se grijeha moje mladosti, ni prijestupa, spomeni me se po svojoj ljubavi radi dobrote svoje, o Jahve! Jahve je sama dobrota i pravednost: grešnike On na put privodi. On ponizne pravdi vodi i uči malene putu svome.”
Toga trenutka nešto se slomilo u meni. U dubini srca osjetila sam da Bog MENI govori. Konačno sam pronašla PRAVU FREKVENCIJU. Čula sam prvi put u životu da me Bog ljubi, da me čuje i da želi govoriti baš meni. Spoznaja da je tu, da je sa mnom, dala je mojemu životu novi smisao, utjehu i vjetar u moja jedra.
Život je tekao dalje. Udala sam se i došla u Hercegovina. Život je donio puno padova, a malo uspona. U međuvremenu se rodilo troje djece (Hvala Bogu na tom neprocjenjivom daru!) i donijelo još kušnji i izazova. Moj Bog i ja smo se povremeno čuli između dugih razdoblja tišine u kojima sam stekla mnoge rane i iskusila mnoge patnje. Mislila sam da sve to trebam sama nositi samo svojim snagama. Ljutila sam se na Boga što dopušta da mi se to događa. Tada se Bog sažalio nada mnom i poslao mi sestru Jasnu. Ona me uzela za ruku i dovela na mjesečni susret u Ružiće. Bilo je ljeto 2008. Stajala sam pod hrastom u mnoštvu onih koji traže milost, iscIjeljenje, olakšanje, oproštenje… Stajala sam pod hrastom, a moja je duša vapila: “HOĆU SVE! HOĆU TEBE GOSPODINE U SVAKOM TRENU SVOGA DANA, U SVAKOJ MISLI, RIJEČI, DJELU!”
Slavljenički tim je pjevao i slavio Boga, a do mene je doprlo samo: “novo srce daj mi Gospodine…” Toga trenutka dogodilo se čudo i ja sam spoznala svoje staro srce, ostavila ga i uzela novo koje mi je darovao Gospodin. Na tom susretu i onima koji su uslijedili, predavala sam Bogu jednu po jednu ranu sve do najskrovitijih dijelova duše koje sam odavno zakopala i sakrila od same sebe.
28. X. 2008. započeo je Seminar novog života u Duhu. Na našem prvom sastanku fra Nikola nas je pitao zašto smo došli i što očekujemo od seminara. Rekla sam tada da ŽELIM RASTI U DUHU. Nisam propuštala ni jedan sastanak prije krštenja u Duhu, kao ni pouke koje su uslijedile tijekom 2009. i 2010. godine.
O krštenju u Duhu koji sam doživjela 2. XII. 2008. ne mogu pisati jer ono što mi se tada dogodilo, ne može se opisati. Neizreciva je radost i osjećaj ispunjenosti, smisla, punine zbog apsolutne sigurnosti da me Bog ljubi takvu kakva jesam, da me prihvaća, a ne osuđuje. Da je uvijek sa mnom i da me nikada neće napustiti ma što se dogodilo. Od tada svakoga dana rastem. Svoju sam volju, život, posao, obitelj, sve ono što čini moje biće predala Bogu u ruke. Život me ne štedi padova, razočaranja, problema i boli, ali od kad smo moj Bog i ja na istoj frekvenciji sve je lakše i jednostavnije. Čak i patnja ima smisla i nije tako teška.
Više nisam ja ta koja mora upravljati situacijama, rješavati probleme, domišljati što treba činiti. Sada je Bog tu da pokaže, da providi, ukaže i riješi svaku situaciju i podigne me svaki put kada padnem. Biti član Karizmatske zajednice Emanuel znači, osim stalne Božje prisutnosti u mojem životu, proširenje moje obitelji s još mnogo braće i sestara koji pomažu molitvom, savjetom, utjehom kad je teško. Oni su kao svjetla koja pokazuju put kad je mračno.
Sto reći o fra Nikoli? On je jednostavno naša čvrsta stijena. Uvijek je tu za svaku našu potrebu. Pitam se često, spava li taj čovjek uopće? Zna li on kako su velike riječi: “Kako je?” i “Molit ću.”? Ništa više neću reći osim … Bože kako si dobar! Kako si mudar! Kako si velik! Hvala Ti što me čuješ i sto mi govoriš. Hvala Ti što daješ da rastem vrtu naše zajednice. Hvala Ti sto si nam poslao dobrog vrtlara da nas zalijeva, podupire i čupa korov da nas ne uguši.
Gospodine, čuvaj, vodi i brani svoj vrt i svoga vrtlara da donesemo dobar rod i obilat plod ovom svijetu gladnom Tvoje milosti!
Vesna Ć.