Već smo na 10-oj temi naslova “Pustinja i križ” koju je izlagala naša sestra, Vesna Ćorluka.
Kad je Izrael prošao kroz Crveno more vođen Duhom i Gospodinovom moćnom desnicom, stupio je na tlo pustinje. Mirjam, Aron, Mojsije i sav Izrael pjevali su himan Gospodinu i slavili Gospodinovu pobjedu nad faraonom i njegovom vojskom potopljenom vodama Crvenog mora.
Nije dugo trebalo da taj isti Izrael pokaže da izlaskom iz Egipta, Egipat i robovski mentalitet nije izašao iz Izraela. Iako se gospodin skrbio da hodom kroz pustinju ne oskudijevaju ni u čemu, Izrael se klanjao zlatnom teletu, mrmljao nezadovoljan manom s neba, vodom iz stijene, ljubomorom na Mojsija. Tugovali su za lukom i loncima Egipta. Optuživali su Gospodina da ih je doveo u pustinju da ih pobije. Draži su im bili grobovi u ropstvu grijeha nego pročišćenje hodom kroz pustinju i Gospodinova blizina i sveprisutnost.
Kad je Isus kršten u Jordanu, a s neba po Duhu objavljeno “Ti si Sin moj Ljubljeni! U Tebi mi sva milina!” ( Mk 1, 11), njegov put je slijedio u PUSTINJU, na surovo mjesto oblikovanja, pročišćenja, Očeve blizine koje će ga pripremiti za kušnju i dovršenje poslanja otkupljenja grijeha svijeta odlaskom na križ.
Crkva, tijelo Kristovo svojim životom na Zemlji hodi kroz pustinju koja oblikuje. U pustinji treba podići pogled ka Gospodinu i dopustiti mu da nas podigne, oblikuje i vodi. Da nas osnaži da prihvatimo svoje križeve na putu svetosti.
Naše životne pustinje i križeve trebamo zagrliti kako bi nam postali mostovi preko kojih ćemo stići u Obećanu zemlju, u Kraljevstvo nebesko gdje nas čeka proslavljeni Krist. On je putem pustinje i križa prošao prije nas, ZA NAS.
Ne osvrćimo se za udobnošću života u ropstvu grijeha, u pustinji života tražimo blizinu Gospodina, zagrlimo svoj križ jer KRIST JE PUT, ISTINA I ŽIVOT!
