U vremenu smo Korizme. To je posebno liturgijsko vrijeme u godini kada Crkva poziva vjernike da se kroz promišljanje o vlastitom životu i kroz molitvu, pokoru, čineći djela ljubavi, te obraćajući se od svojih grješnih putova, obnavljaju u svojoj vjeri. To je vrijeme kada se na jedan poseban način suživljavamo s Gospodinom našim Isusom Kristom koji je za nas podnio muku i smrt, te prateći njega idemo prema slavlju njegovog uskrsnuća – Uskrsu.
Vrijeme Korizme započima Pepelnicom – liturgijskim slavljem u kojem, u znak pokore i obraćenja, glavu posipamo pepelom. Posipajući glave vjernika pepelom svećenik govori: „Obratite se i vjerujte Evanđelju.“ Ove riječi su podsjetnik upravo na ono na što nas je na početku svog javnog djelovanja pozvao naš Gospodin Isus Krist (usp. Mk 1, 15) i odzvanja trajno u životu kršćana. Isus poziva na korjenito preusmjeravanje cijelog života, odvraćanje od zla i raskid s grijehom, te povratak i obraćenje k Bogu svim srcem.
Obratite se i vjerujte Evanđelju!
Evanđelje je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – kaže sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 1, 16). Riječ Božja se utjelovila. Bog je postao čovjekom, rodio se za nas, mučen, raspet i umro za nas i uskrsnuo zbog nas. Evanđelje je Radosna vijest – Bog je došao da spasi čovjeka.
No, čovjek mora odgovoriti na ovaj poziv Božje ljubavi. Čovjek mora prihvatiti svoje spasenje – mora prihvatiti Isusa kao svog osobnog Spasitelja. Ne postoji drugi način da baštinimo život u vječnosti doli ovaj. Riječ Božja je jasna: „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4, 12).
U Kristu se objavila ljubav Božja (usp. Tit 2, 11) i u svojoj ljubavi prema nama ( usp. Iv 3, 16) Bog je uzeo ljudsko obličje i umro umjesto nas, preuzimajući kaznu koju mi zaslužujemo (usp. Rim 5, 8; 2 Kor 5, 21). Bog obećava oproštenje od grijeha i vječni život u nebu, svima koji prihvate, milošću kroz vjeru Isusa Krista kao Spasitelja ( usp. Iv 1, 12; 3, 16; 5, 24; Dj 16, 31). Da bi prihvatili Spasitelja moramo priznati da smo grešnici i da nam je spasenje potrebno. A svi, doista jesmo grešnici i potrebna nam je slava Božja (usp. Rim 3, 23) i „reknemo li da grijeha nemamo sami sebe varamo i istine nema u nama“ (1 Iv 1, 8).
Obraćenje je milost i dar Božji (usp. Ef 2, 8). Obratiti se znači vratiti se Bogu. Obraćenje znači cijeli život okrenuti prema Isusu Kristu. Obraćenik je s Kristom umro grijehu i s Kristom ustao na novi život u Kraljevstvu Božjem i sada može živjeti s Kristom (usp. Ef 2, 1; Rim 6; Kol 3, 6). U življenju s Kristom njegova je posebna dužnost biti neprestano budan pred zlom i produbljivati svoje obraćenje snagom Božje milosti i osobnom suradnjom s njom. Obraćenje zahtjeva trajni čin čitava čovjeka u kojem on ostavlja dosadašnji pogrešni smjer vlastitog životnog puta i okreće se k Bogu, te se vraća izvornoj povezanosti s njim. Čovjek svojim obraćenjem, pred Bogom postaje kao dijete, kao nekoristan sluga, kao pokajnički carinik. Obraćenjem čovjek postaje novi stvor: „Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor: staro je nestalo, a novo je, evo nastalo“ (2 Kor 5, 17).
Riječ Božja sišla je s nebesa da nas spasi, ali i da nam bude putokaz kroz život. Zato je trebamo slušati i vršiti. Ne možemo reći da smo Isusovi, a živjeti život starog grešnog čovjeka. Isusovi učenici žive kao što je on živio (usp. 1 Iv 4, 17). Evanđelje je život Isusa Krista, svjetiljka koja svijetli i obasjava put kojim nam je ići. A Isus kaže: Vjerujte Evanđelju! Vjerujte tom svjetlu! Tko hodi u toj svjetlosti neće hoditi u tami nego će imati svjetlost života (usp. Iv 8, 12).
Obraćenje je proces koji traje cijeli život. Iz dana u dan borimo se s krhkošću i slabošću naše ljudske naravi sklonoj grijehu. U toj borbi od velike pomoći su nam i pokornička djela od kojih Sveto Pismo naročito ističe molitvu, post i milostinju jer izražavaju obraćenje u odnosu prema Bogu, odnosu prema samome sebi i u odnosu prema drugima.
Posebno, u korizmeno vrijeme mnogi kršćani budu potaknuti na pokornička djela, te se odriču raznih užitaka, odriču se stvari i navika koje im čine zadovoljstva, odluče da će više vremena provoditi u molitvi, češće ići na misu, više drugima pomagati, činiti djela milosrđa…No, nikada ne smijemo zaboraviti niti smetnuti s uma, da ako u središtu svega nije Bog i ako cilj svega nije da se doista promijenimo i postanemo novi u Kristu, te ako nemamo čvrstu odluku slijediti Isusove stope i živjeti u duhu Evanđelja, naša će djela pokore ostati besplodna.
U duhu rečenog djeluje i Crkva koja za misno čitanje na početku Korizme (Pepelnicu) odabire odlomak iz Matejevog evanđelja (Mt 6, 1-6. 16-18) u kojem Isus poziva da Boga stavimo u središte svog života. On poziva na poniznost u življenju i jedan skrovit, osoban odnos s Ocem. Svako naše djelo, riječi, misli, cijeli život, sve što jesmo i želimo biti, ako nema svoj izvor u osobnom odnosu s Ocem – bit će prepuno ispraznosti. Pa čak i naša dobra djela koliko god bila velika i hvale vrijedna, ako nemaju izvor u Bogu, bit će prazna. Svi naši postovi i molitve, pa taman se odricali ne znam čega ili molili po cijele dane, ako nemaju izvor u Bogu – bit će prazni.
Isusov poziv na obraćenje i pokoru je prije svega poziv na obraćenje srca, na unutarnju pokoru i sva ova vanjska pokornička djela bi trebala biti vidljivi znakovi upravo takvog unutarnjeg stava. Pokora je čin kajanja kojom pokazujemo svoju iskrenu namjeru da više ne griješimo. Pokora je zapravo – milost. I to velika milost. Ako je doista takvom shvaćamo i primamo onda joj je zasigurno prethodilo obraćenje i iskreno pokajanje za počinjene grijehe. Pokoru kao milost i dar i može doživjeti samo istinski raskajano srce.
Ovakav unutarnji stav vodi k prodiranju u dublji smisao Isusove žrtve i tko bude zahvaćen ovom milošću nastavlja hod u „pepelu i kostrijeti“ i kada završi korizmeno vrijeme, ali radosno slaveći i zahvaljujući svome Spasitelju za ničim zasluženi dar spasenja.
Najočitiji znak obraćenja i najsigurniji put pokore je – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom (usp. Lk 9, 23). Ići za Isusom znači živjeti u duhu Evanđelja. U muci i križu Isusovu trebamo pronalaziti snagu, smjer i putokaz vlastitog života. Na žalost, mi često puta želimo izbjeći križ i odbaciti ga. Težimo za lagodnijim životom, hoćemo biti slobodni od nevolja, ne prihvaćamo kušnje, odbacujemo sve što se protivi našoj naravi i bježimo od križa.
Što će značiti naše molitve, postovi i odricanja ako odbacujemo križ i bježimo od njega?
Isus to nije činio. Ni jednog jedinog trenutka. I ono malo dijete rođeno u siromašnoj štalici, koje je moralo bježati ispred krvničkog mača, živjeti u izbjeglištvu daleko od vlastitog doma i strpljivo podnositi odrastanje u siromaštvu, nije odbacilo križ. I njegovo javno djelovanje bilo je prepuno teškoća, odbacivanja, progona, izrugivanja, „nije imao gdje ni glavu nasloniti“ (usp. Lk 9, 57)…Ali jednako s ljubavlju i strpljivo nosio je ovaj „nevidljivi“ križ kao i onaj vidljivi na Križnom putu. I ostavio primjer svima nama kako trebamo živjeti.
Bog je htio da sredstvo našeg spasenja bude križ i zato svaki križ koji nosimo s ljubavlju i radosno – postaje ljubav. Strpljivo podnošenje nevolja života, nezahvalnosti, nerazumijevanja, poniženja, odbačenosti, samoće i svega što nas može snaći ne traži nikakvu izvanrednu pokoru. Traži „samo“ pogled na Krista i spremno, otvoreno, poučljivo i poslušno srce. Tada naše molitve, postovi, odricanja i dobra djela, neće biti svrha sami sebi, nego bivaju preobraženi u ljubav. Srce koje čini s ljubavlju i iz ljubavi sve pretvara u ljubav. Kršćani smo i tako trebamo živjeti. Vjerujmo Evanđelju i „donesimo plodove dostojne obraćenja“ (usp. Lk 3, 8).
Neka ljubav Božja bude sa svima i neka nam ovo korizmeno vrijeme bude blagoslovljeno i donese plodove iskrenog obraćenja srca. Amen!
Ljiljana