Svi mi ponekad se razbolimo i to iskustvo obolijevanja, borbe sa bolešću, uzimanja raznih terapija, želje da što prije ozdravimo, pogotovo kad se radi o nekoj težoj bolesti, možemo sagledati kao neki put borbe i jake volje, duboke čežnje za zdravljem i krajem sa dobrim završetkom. U ovim vremenima corone mnogi su to iskusili. Kad bolest dođe obuzima nas tjeskoba, narušen nam je mir, svi naši planovi padaju u vodu, usredotočeni smo samo na bolest, kako se izliječiti, koji put je najbolji, koje terapije najdjelotvornije. Koristimo sva moguća sredstva i medicinska dostignuća. Naravno slušamo liječnike, vjerujemo im jer oni poznaju bolest, imaju iskustvo liječenja i pouzdajemo se u njih. Sve ćemo poduzeti samo da se spasimo od smrti. I dok tako razmišljam o borbama za tjelesno zdravlje, o putu traženja lijeka, o svakodnevnim strahovima, usponima i padovima na tom putu do zdravlja, prizivam u misli jedan drugi put koji se može uporediti i razmatrati uporedo sa ovim putem.
Kada našu dušu napadne bolest grijeha, ta teška bolest koja nas razara iznutra, čini nas nemirnima, ranjava našu nutrinu, zatvara naše srce za Boga i za one oko nas, jednostavno čini nas bolesnima. I tad smo isto na jednom teškom putu zaraze, koji ima svoj početak, vrijeme razvijanja bolesti napredovanja do metastaza i ako ne tražimo pomoć, ne uzimamo terapiju, tonemo sve dublje u vrtlog grijeha koji vodi u smrt bez obzira što je negdje duboko u nama čežnja za promjenom, za oslobođenjem, čežnja za Bogom i spasenjem.Ta čežnja je od iskona u nama, sakrivena, zatrpana hrpom grešnih navika, grijeha, slabosti, teških životnih situacija, razočarenja, nepraštanja, gorčine i ne znamo prepoznati je, otkriti je u dubini i tražiti način da ozdravimo.
Kod tjelesne bolesti odmah tražimo pomoć, idemo liječniku , rade se pretrage, uspostavlja se dijagnoza zatim terapija do potpunog izliječenja. Spremni smo na sve samo da ozdravimo. Naš put ka ozdravljenju je put naše jake volje, naše silne želje, našeg traženja i zalaganja da stignemo do ozdravljenja. Ponekad je to i put svakodnevne borbe, sa samim sobom, ne samo sa bolešću, put padova i uspona ali ne odustajemo, borba ne prestaje.
Pitam se zar na isti način ne bi trebali sagledati svoje zdravlje duha i duše, napravit ozbiljne životne pretrage, sagledati uzroke i posljedice, tražiti pomoć ,,Liječnika” uzet preporučenu terapiju, svakodnevno se boriti sa samim sobom i sa napastima svijeta i vruće čeznuti da krenemo putem, obraćenja tj. da mijenjamo svoj život i težimo krenuti putem svetosti. Put kojim hodimo sagledati u svjetlu Evanđelja ,,Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Ne dodjoh zvati pravednike nego grešnike!” Mk 2,17.
Taj Liječnik naše duše i našeg srca silno želi da ozdravimo od gube grijeha kako bi mogli poći jednim novim putem, putem svetosti: ,,Budite sveti jer sam ja svet!” 1 Pt 1,13-16
Želimo li zaista krenuti tim putem, želimo li ispravno sagledati svoju ,,bolest” potražiti pomoć, uspostaviti dijagnozu, uzeti terapiju i biti ozdravljeni, iscijeljeni, potpuno očišćeni od otrova grijeha koji je guba duše? Ili i dalje želimo ostati ,,bolesni” jer to ne traži naš napor, ne traži promjene, ustalili smo se u bari, a Izvor života je tu kraj nas, trebamo doći do njega, dopustiti da čista voda poteče, uzljulja baruštinu našeg zivota i donese zdravlje umjesto bolesti.
Uvijek nekako mislimo da je obraćenje za druge, da je svetost samo za odabrane, neku Nebesku elitu, da to nije za nas obične ljude, mi koji živimo u ovom svijetu koji nudi grijeh, ali ne i lijek. Jednostavno mi se ne želimo poniziti, ne želimo ,,ozdraviti” jer to mijenja naš način života, naš identitet, našu narav a i naše sveukupne odnose u okruženju u kojem živimo kao i odnose sa svijetom, a sve to nam je izgleda bitnije od našeg odnosa sa Bogom, našeg spasenja i vječnosti kojoj pripadamo.
Spremni smo uložiti veliki trud, svu snagu i sredstva da tjelesno ozdravimo, ili još žalosnije ulažemo silan novac da lijepo izgledamo izvana a naša nutrina, trune u grijehu, zaudara na ,,smrt” a ništa ne činimo jer smo slijepi kod očiju. Svijet je zatvorio naše duhovne oči.
Grijeh olako shvaćamo i prihvaćamo, jer to je način života, ovaj svijet je toliko utjecao na nas da uopće ne razaznajemo grijeh, ni u velikim stvarima kad griješimo a tek kako ga prepoznati u onim malim svakodnevnim grešnim navikama.
Tu počinje nasa bolest, polako prihvaćamo sitne slabosti i grijehe, oni nas uvlače u navike, u ovisnosti a onda te navike zaslijepe oči našeg srca , a grešna narav ljudska sve više želi ugoditi tijelu, svijetu i na kraju zlome. Tako upadamo i zamku zloga, otvaramo prostore novom grijehu i dajemo mjesta đavlu.
Udaljavamo se od Boga, toliko daleko da ne razmišljamo o njemu, a da ne govorim o njegovim zapovjedima i ponuđenoj Milosti.
Više ne spoznajemo grijeha, a ako ga ne spoznajemo, ne možemo se ni iskreno kajati, ili što je još gore svjesni smo da je to grijeh ali ne želimo se odreći ugode, srce nam postaje ,,tvrda stina” o koju udaraju valovi Božje milosti, ali nailaze na odbijanje ,,Zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja”.
Kako onda spoznati grijeh, kad nam je savjest toliko zaprljana da ne znamo uspostaviti dijagnozu i uzeti lijek koji nam je na dohvat ruke, tj. srca. Ili i nama treba neki novi prorok Natan kao Davidu da nam otvori oči, da bi spoznali svoju bolest i uzeli lijek iskrenog pokajanja, vapeći Bogu svome: ,,Smiluj mi se Bože po milosrđu svome” Ps 51,3
“Bezakonje svoje priznajem grijeh je moj svagda preda mnom…” Ps 51,5.
Mnogima se teško poniziti, pred ljudima i pred Bogom.
Nisu sretni u životu, nagriza ih guba grijeha ali ne sviđa im se misao o napuštanju grešnog života.
Možda im treba susret s prorokom.A svi bi mi trebali biti proroci u ovom vremenu. I ukazivati na Liječnika života. Kao ona djevojka u Siriji za Namanova života. 2 Kr. 5,1…
Naman je isprobao sve lijekove, pozivao najbolje liječnike ali uzalud, dok nije bio upućen u Izrael. I kad mu prorok Elizej poruči: ,,Idi i okupaj se sedam puta u rijeci Jordanu i ozdravit ce tijelo tvoje i očistiti se od gube!”
I mi često ne vjerujemo, tražimo razne druge načine na krivim putevima i ne uspjevamo, naprotiv guba nas sve više zahvaća, dok se ne ponizimo na koljenima. Želimo li ozdraviti moramo izabrati pravog Liječnika. Samo je jedan Jordan u kome se mogu oprati grijesi i očistiti guba duše.
Nema drugog liječnika za grešnika osim Isusa Krista ,,jer nema drugog Imena pod nebom danog ljudima kojim bi se mogli spasiti!” Dj 4,12
Želimo li ozdraviti potražimo ga!
Uložimo sve snage kao kad smo tjelesno bolesni! Jesmo li ponizni za taj put, ili više volimo biti bolesni i izgubiti vječnost.
Sveta Terezija Avilska je molila: ,,O kako važnu stvar tražim, jedini Bože moj, da ljubiš one koji te ne ljube, da otvoriš onome koji ti ne kuca na vrata, da ozdraviš onoga koji voli biti bolestan i traži bolest !” Amen!
Branka.