Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po Ivanu 1, 1-18

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.

Ona bijaše u početku u Boga.

Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.

Svemu što postade, u njoj bijaše život

i život bijaše ljudima svjetlo;

i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.

On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo

da svi vjeruju po njemu.

Ne bijaše on Svjetlo, nego — da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;

bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja:

onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi,

ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego — od Boga.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama

i vidjesmo slavu njegovu — slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca —

pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče:

»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi,

preda mnom je jer bijaše prije mene!«

Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.

Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.

Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac — Bog — koji je u krilu Očevu,

on ga obznani.

Riječ Gospodnja.

Proslov Ivanovog evanđelja počinje s riječima: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga – i Riječ bijaše Bog.“ O kojoj Riječi je ovdje riječ? Riječ je o Bogu živome, Gospodinu Isusu Kristu, koji prije nego se utjelovio u osobi Isusa iz Nazareta bijaše kao Riječ kod Boga još od davnina. Kristologija to naziva preegzistencija tj. označava prethodno postojanje neke stvarnosti koja se zatim pojavi u povijesti, odnosno izražava postojanje druge božanske osobe Sina – Riječi kod Oca prije utjelovljenja u Isusa iz Nazareta. Isus je Život, nasuprot destrukciji i smrti koja hara ovim svijetom. Samo Isus koji je Život može biti svjetlo ljudima.

Izgleda da se tama nadvila na naš mali svijet. Poput nevidljive magle uvukla se i zahladnjela međuljudske odnose, posijala strah i nemir. Poplave, potresi i požari potresaju zemlju, neki nevidljivi plinovi odnose nevine mlade živote. Pa iako se čini da je tama ušla u naše živote, samo je jedno Svjetlo ostalo svijetliti u tami i tama mu ne može ništa. To je Svjetlo koje se nudi svakom čovjeku kao utjeha, kao Vječna neprolazna ljubav, kao spas. Svjetlo istinito rasvijetljuje svakog čovjeka, samo mu trebamo dopustiti da uđe i rastjera tamu u nama i oko nas.

Pitam se, da li u ovoj tami koja nas okružuje prepoznajemo lice Boga živoga po nesebičnoj ljubavi čovjeka za one koji su pogođeni tugom, stradanjem, ostavljene i nemoćne? Nije li upravo to mala iskra ljubavi koja ukazuje na beskrajnu božju ljubav? Pustimo da to svjetlo uđe u naše živote, ne dopustimo da nas tama očaja i kukanja obuzme.

Jer na kraju puta svakog čovjeka, mladog ili starog svijetli Svjetlo istine. Gospodin zove da budemo nanovo rođeni, ne po tjelesnim datostima ili ispraznim riječima, nego po djelotvornom životu koji je u svakom trenutku, lijepom ili tužnom, beskrajno povjerenje u Božje milosrđe i ljubav. I zato: “Slavi Gospodina, Jeruzaleme, hvali Boga svoga, Sione. On učvrsti zasune vrata tvojih, blagoslovi u tebi tvoje sinove.“ (Ps147, 12-17)

Ankica

DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU