Moje obraćenje je počelo još u ranoj mladosti. Sa svojih 14 godina, dobila sam strahove koji su me mučili gdje god bi bila. Od svega me najviše mučilo to što nisam mogla na svetu misu. Najprije sam počela moliti krunicu. Polako sam se odvažila i zavjetovala bi mjesec dana odlazak na misu. Crkva je bila udaljena 3 km i pošto nisam smjela u autobus, išla sam pješice. Malo po malo sam se oslobađala straha i bila jako sretna, osjećala sam toliku blizinu Gospodina Isusa Krista i Majke Marije. Međutim, kada nam je dobro, zaboravimo tko nam je pomogao kada nam je bilo teško. Tako i ja. Grijeh me sve više udaljavao od Gospodina, zaboravila sam ga. Na svu sreću On mene nije zaboravio. Istina, na težak način me natjerao da mu se ponovo obratim, dao mi je križ koji nisam sama mogla nositi i beskrajno sam mu zahvalna na tome. Moje srce je sve više i više čeznulo za Gospodinom i ponovno smo postali najbolji prijatelji. Proces potpunog obraćenja još uvijek traje, rana je puno i shvatila sam da je najteže oprostiti sebi i najbližima, a bez toga nema potpunog obraćenja. Duboko vjerujem da ću i tu prepreku nadvladati ruku pod ruku sa mojim, našim Spasiteljem. Do zadnjeg daha želim Ga slaviti.
Danijela